Kad je kolekcija premala ili prevelika? Da li je ima smisla skrivati u mračnom ormaru?

Prođu godine, pa dobijemo mnoštvo poklona ili sami kupujemo keramičke posude i figurice, kristalne i staklene posude. I za čas ti kuća postane prepuna takvih detalja. Još kad naslijediš dio takvih stvari, ostaje ti da brišeš prašinu.

I ne znam šta imam u kolekciji

S vremenom shvatimo da nam se kuća pretvorila u etno restoran ili malo etno selo, sve sa tacnama, setovima za kafu, vrčevima za vino i čašama, bokalima, vazama…

Svaki predmet u zbirci ima svoju priču, svoj šapat prošlosti. Neki od njih stariji su od mene, pažljivo sačuvani, prenošeni iz ruku u ruke, kao mala porodična nasljeđa koja su nekada krasila vitrine, a danas bude nostalgiju i divljenje.

Keramičke posude, tanjiri i vrčevi nose sjećanje na ljude koji su ih poklanjali. Vaze i figurice, koje su nekada bile veoma popularne, u ovom brzom, instant vremenu ostaju zaboravljene. Različiti stilovi i porijeklo ovih predmeta daju posebnu čar ovoj kolekciji.

Kristalni predmeti hvataju svjetlost i razbijaju je na hiljade sitnih odsjaja, stvarajući igru boja i sjaja koja se ne može ponoviti industrijskom izradom. Ni stakleni predmeti ne zaostaju – posebno mjesto zauzimaju ogromna pepeljara za jednu osobu i figurica psa.

Šta kad vam dosadi da brišete prašinu?

Dok ih posmatram, svaki put me iznova iznenadi koliko ovi predmeti mogu promijeniti prostor, unijeti toplinu, dah starine i osjećaj mira.

Ova kolekcija nije samo skup predmeta, već i priča o vremenu, pažnji i ukusu. Možda će neki od ovih komada uskoro pronaći novi dom, novu priču i nove ruke koje će ih jednako pažljivo čuvati – jer sam se umorila od brisanja prašine i pranja svih tih sitnica.

Razmišljam da prodam neke predmete, ali mi je žao rastati se od svakog. Svaka posuda, svaka čaša, svaka figurica ima svoju priču i svoje sjećanje. Ili da napravim etno restoran ili etno selo i da imam prostor za kolekciju.

Autor: Ranka Vojnović

Foto: Ranka Vojnović