Ljudi su se uvijek selili i to nam je usud. I dok su starije generacije išle trbuhom za kruhom u gradove, sve je više ljudi koji su kupili ili razmišljaju o kupovini kuće, vikendice ili seoskog imanja.

A onda postavim mnogo pitanja?

Jedno je što su ljudi sve više željni prirode, odnosno kontakta s prirodom, željni su hrane i to prave, hrane koja ima okus i miris. Sve što je bilo uobičajeno prije samo nekih 30 godina, a danas se čini kao da je bilo prije nekoliko vjekova.

Sve više je ljudi koji žele svoj mir i koji kupuje vikendice na mjestima gdje su one izgrađene jedna do druge, gdje je kanalizacija sprovedena do obližnje rijeke ili gdje su septičke jame koje se ne održavaju, gdje se budite uz zvuke kosilica i trimera, a liježete uz zvuke zabava oko bazena.

Da li vam to treba? Da li to tražite?

Druga opcija je da kupite seosku kuću i imanje dalje od civilizacije. U tom slučaju zadesiće vas stvarnost. Često su putevi loši, a kad zimi padne snijeg postaju neprohodni. Kakvo je stanje sa električnom energijom, ima li vode?

Da li u selu postoji trgovina? Uvijek se može desiti da nešto zaboravite kupiti. Možda zaboravite kupiti so. Da li ste spremni voziti se 20 km do prve trgovine i nazad samo da bi kupili so?

Sve su to zamke na koje ćete nailaziti i koje će vam boravak i život u selu činiti prijatnijim, manje prijatnim ili će iskustvo biti potpuno negativno.

Ako imate djecu, gdje će ići u školu? Da li imaju društvo za igru? Koliko moraju putovati do osnovne i srednje škole?

Okupacija ili užitak

Kroz različite ljudi vidim kako oni doživljavaju boravak u prirodi ili na selu. Jedni se ponašaju kao okupatori. Sve dovoze, tegle iz grada. Svaki gram hrane. Nikad sami ne bi uzgojili jednu biljku ili kupili nešto od komšija iz sela. Svaki zvuk prirode je užasavajući. Ima previše insekata. Naoružavaju se brojnim pesticidima protiv svega što leti ili što gmiže.

Sretala sam ljude koji su se preselili na selo u nekom romnatičnom raspoloženju, a sami nisu bili spremni, nisu naučeni da ispeku hljeb, počiste opalo lišće iz dvorišta, obezbijede pitku vodu i energiju. Ovo je recept za neuspjeh, ali ima i onih koji su tvrdoglavo odbijali da se vrate i vremenom naučili mnogo toga, postali graditelji, poljoprivrednici, majstori za nevjerovatne stvari koje stvaraju na svojim imanjima, proizvođači i prerađivači hranom.

Neki su u startu znali šta žele i uspijevali u svojim planovima. Hrabro su prigrlili prostor slobode kojeg smo se tako lako odrekli zbog života u gradskim sredinama. Ova grupa ističe jedan preloman trenutak svog opstanka u seoskim sredinama, a to je trenutak rasta, odnosno kada je je to preseljenje prestalo da im jede zalihe (finansijske ili bilo koje druge resurse) i kada su počeli da imaju benefite od preseljenja.

Foto: Pixabay