Zaboravili smo odakle dolazi naš život. U današnjem ubrzanom svijetu, sve je postalo instant, od hrane koju jedemo, do informacija koje slušamo. Čini se kao da smo se sve više udaljavali od prirode, zaboravljajući njenu pravu vrijednost i značaj za naš opstanak. Naša svakodnevica se svodi na brzinu, efikasnost i komfor, ali u tom procesu gubimo dublju vezu sa svijetom oko nas, pa i sa onim što nam omogućava život, hranom, vodom, zemljom.

Otuđenost od prirode, otuđenost od života

Pitanje koje se sve ređe postavlja, a sve više zanemaruje, jeste: Odakle dolazi naša hrana? Svi smo navikli da hranu dobijamo sa polica supermarketa, često u pakovanjima koja ne govore mnogo o tome kako je nastala. Zaboravljamo da je svaki plod, svaka kriška hljeba, svaki zalogaj, nekada bio rezultat nečijeg truda, odnosa sa zemljom i prirodom. Danas, mnogi od nas nemaju pojma kako izgleda proces uzgajanja povrća, od sjemena do ploda. Otuđeni smo od izvora naše hrane, jer je često ne prepoznajemo kao rezultat prirodnog ciklusa, već kao proizvod koji jednostavno dolazi u naše ruke, naša usta i na kraju u naš stomak.

Isto tako, pitanje vode, nečega što je osnovno za naš opstanak, postalo je nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Voda dolazi iz česme, iz flaša koje kupujemo, ali rijetko razmišljamo o tome kako je nastala, koliko je vrijedna i koliko truda je potrebno da bi došla do nas. U mnogim mjestima svijeta, voda je bogatstvo do kojeg je teško doći, ali u našem instant svijetu, zaboravljamo na njenu pravu vrijednost.

Kakav okus ima vaša hrana?

Brzina života, digitalna povezanost, i svakodnevne obaveze učinili su nas potrošačima, a ne proizvođačima. Uzimamo, koristimo, konzumiramo, ali zaboravljamo na porijeklo i proces. Naša hrana nema okus prave hrane, jer je često industrijski obrađena, punjena aditivima i hemijskim supstancama. Nema više onog prirodnog okusa voća koje je sazrelo na suncu, povrća koje je raslo u zdravoj zemlji, ili mirisa svježe pečenog hljeba.

Otuđenost od prirode ne znači samo fizičku distancu od zemlje i proizvodnje hrane, postala je mentalna i emocionalna. Priroda nas više ne hrani samo u fizičkom smislu, već nas podsjeća na dublju povezanost sa svijetom oko nas. Zaboravljajući odakle potiče naša hrana, zaboravljamo i vrijednost samog života.

Društvo koje ne poštuje prirodu, ne poštuje ni sebe. Naša tijela, naši životi, povezani su sa ciklusima prirode. Ako želimo da se vratimo sebi, da budemo u dubljoj vezi sa svijetom u kojem živimo, potrebno je da ponovo naučimo odakle dolazi naša hrana, da cijenimo svaki zalogaj, svaku kap vode koju popijemo i svaki udah vazduha. Samo tako možemo ponovo osjetiti pravi okus života.

Foto: Pixabay