Ponekad se pitam da li mi uopšte znamo stati. Gdje god se okrenem vidim beton. I to ne onaj nužni, promišljeni, funkcionalni. Ne. Riječ je o bezobzirnoj, stihijskoj betonizaciji svega što je nekad bilo prirodno, zeleno, disalo. Nisam protiv gradnje, naprotiv, kao i većina, razumijem da moramo graditi i razvijati se. Ali pitanje je po koju cijenu i gdje? I zašto baš svuda?

Slapovi Krupe: Povratak na mjesto koje više ne prepoznajem

Prošle sedmice otišla sam na izlet do rijeke Krupe, na isto ono mjesto gdje sam prije više od decenije sjedila, gledala slapove i mlinove, i osjećala mir. Tada je iznad mlinova bila klupa, par drvenih stepenica, pogled koji je oduzimao dah. Danas je tu beton. Do same ivice. Ni traga prirodnom ambijentu kakav sam doživjela. Snimila sam video, pokušala sakriti betonske zidine iza kadra. Ali osjećaj nije mogao biti sakriven. Tu priroda više nije bila domaćin.

Nismo stali ni kod Prokoškog jezera, ni kod Une, ni kod Neretve…

Betonizacija se ne dešava samo na jednom mjestu, ona se širi kao bolest. Pogledajte Prokoško jezero, prirodni biser sada je opkoljen brojnim objektima. Razlika u mom prvom dolasku na ovo mjesto i zadnjeg je preko 30 godina. Kao da se ne radi o istom mjestu. Neretva, Una, Vrbas. lista je predugačka. Gubimo prirodu, komad po komad, dok žmirmo i zavaravamo se da je sve u redu, jer je „turizam u porastu“.

Uništavanje biodiverziteta: Priroda ne umire odmah, ali umire sigurno

U koritima rijeka, na poplavnim područjima, niču hiljade objekata: kuće, kampovi, barovi, sportski centri. Pri tome se ruše priobalne šume, narušavaju staništa brojnih vrsta i zagađuju vodeni ekosistemi. Otpad, fekalne vode iz vikendica i kuća za odmor direktno se ispuštaju u rijeke. Ono što je nekad bila živa voda, sada je često samo kanal za otpad. A gubitak biodiverziteta nije samo problem „ptica i riba“ to je i naš problem, jer bez zdravog ekosistema, ni mi nismo sigurni.

Poplave nisu iznenađenje, one su očekivane posljedice

Klimatske promjene nas ne iznenađuju. Znamo da donose intenzivnije kiše, češće oluje, veći rizik od bujičnih poplava. I šta radimo? Gradimo još bliže rijekama. Zaboravili smo lekcije iz prošlosti. Stari gradovi su se gradili izvan poplavnih zona, uz poštovanje prirode. Preporuka iz kineske tradicije glasi: „Kuću je poželjno smjestiti između pritoka rijeke, a ne duž njenog glavnog toka. To se posebno odnosi na brze rijeke, jer takva voda ne može zadržati chi, vitalnu životnu energiju.“ Danas se oslanjamo na cijevi, zidove i lažnu sigurnost. A onda nas iznenadi „stogodišnja“ poplava koja se desi svake tri godine.

Sami stvaramo rizik, sami pogoršavamo posljedice

Beton u koritima rijeka, preusmjeravanje vodenih tokova, uništavanje šuma koje prirodno usporavaju bujice, sve to činimo vlastitim rukama. Infrastruktura koju postavljamo često preusmjerava vodu prema naseljima, a ne od njih. Umjesto da pustimo prirodi da radi ono što zna najbolje, da upija, usporava i čuva vodu, mi sve to sasiječemo, zalijemo betonom i nadamo se najboljem. A najbolje nikad ne dođe.

Možda je već kasno za neka mjesta, ali nije kasno da stanemo. Da se zapitamo gdje idemo i šta ostavljamo iza sebe. Ne može beton da nam zamijeni šumu, niti zid da zadrži bujicu kad priroda odluči pokazati snagu. Ako ne stanemo sada, možda više nećemo imati gdje stati.

Foto: Ranka Vojnović