Idemo na izlet, daleko od gradskih trotoara i digitalnih ekrana, pravo u srce prirode. Naš cilj? Da zabilježimo divlje biljke, životinje i pejzaže kroz objektiv, ali i da ih osjetimo, prepoznamo, razumijemo. Ovaj put ne idemo samo u šetnju, idemo učiti, istraživati i ponovno se povezati s onim što smo zaboravili da poznajemo. Divlje bilje, koje najčešće prođemo i ne pogledamo, sada postaje naš vodič. Fotografija je alat, ali svrha je mnogo dublja: upoznati svijet koji postoji, a ne traži našu pažnju.

Izlet sa fotoaparatima u ruci možda izgleda kao obična avantura. Možda je fotosafari nekome dosadan, ali to je doživljaj za sebe.  Kada planinarite imate cilj, neki planinski vrh do kojeg morate doći u nekom određenom vremenu. Ići u prirodu da bi fotografisao divlje bilje znači da ćemo hodati sporije, gledati s većom pažnjom, disati dublje, uživati više. Cilj je da otkrijemo biljku koja raste pored staze, a nikad je prije nismo primijetili. Da naučimo slušati šumu. Da budemo u prirodi, ne pored nje. I da, makar na dan, budemo ono što jesmo, dio tog prirodnog svijeta. Jedan od prijedloga je da se isključe mobiteli i vidjećemo koliko će prijatelja uspjeti da se odupre robovanju notifikacijama.

Stani, fotografiši, prepoznaj

1. Povratak jednostavnosti: Snimanje prirode kao mentalni reset

Dok usmjeravamo objektiv prema granama i cvjetovima, ono što zapravo snimamo jeste prostor unutar sebe. Svaki kadar postaje pauza od buke, zadataka, notifikacija. Kada tražiš savršen ugao za snimiti lisicu u trku ili nježni cvijet koji raste iz kamena, sve ostalo prestaje da postoji. Fokus se prebacuje s problema na postojanje. I upravo tu ključ za resetovanje u prirodi.

2. Divlje bilje koje vidiš, pomirišeš, probaš

Većina ljudi poznaje prirodu samo površno. Mi sada tražimo dublje. Upoznajemo staništa biljaka, njihov oblik, boju, teksturu. Učimo koje su ljekovite, koje štetne, koje rijetke. Svaka biljka ima ime, svrhu, priču i sve ih dokumentujemo. Umjesto Google pretrage, oslanjamo se na posmatranje, na zapažanje nijansi, na tišinu i strpljenje. Tako, divlje bilje više nije nevidljiva masa, nešto što prepoznajemo preko aplikacije, ono postaje živo i naša veza sa stvarnošću.

3. Zajedništvo koje raste iz zemlje

Kad dijelimo prostor prirode, dijelimo i tišinu, pažnju, smijeh bez razloga. Fotografisanje u grupi nije samo tehnička aktivnost, to je zajednička akcija u pokretu. Posmatramo isto drvo iz različitih uglova, i tako učimo i o drvetu i jedni o drugima. Ljepota prirode briše hijerarhije, jer svi smo pod istim nebom, sa istom znatiželjom.

4. Pejzaž kao učitelj prisutnosti

Planine, jezera, vjetar, oblaci, biljke nam govore jezikom koji razumijemo samo ako stanemo. Ne ako jurimo da „stignemo negdje“, nego ako ostanemo tu gdje jesmo. Snimiti pejzaž ne znači samo uhvatiti kadar, već zabilježiti trenutak kada si istinski bio dio nečega većeg od sebe. U tom trenu, priroda nije pozadina. Ona je cijela scena, a ti si pozvan da u njoj igraš.

5. Smijeh sa prijateljima

Kad imate prijatelje morate ih voditi u prirodu. Toliko ih dobro poznajem da već unaprijed znam ko će zaboraviti ponijeti vodu, ko će spakovati hrane za mjesec dana i nositi ruksak mnogo veći od grizlija, ko će ponijeti sve moguće artikle za prvu pomoć i sprejeve za ubode insekata.

Nezaobilazan je smijeh. Prošle godine smo se toliko smijali tokom jednog pohoda da smo natjerali u bijeg stado ovaca. Srne su nas začuđeno posmatrale: „Odakle su ovi pobjegli?“ Biće mnogo fotografija o kojima ćemo raspravljati ove zime. Još jedan dan za uživanje i pamćenje.

Fotografisanje biljaka je moj hobi u kome uživam. Nisam profesionalni fotograf, nemam skupu opremu, ali uživam posmatrati biljke. Mali dio fotografija koje sam snimila možete pogledati u videu.

Foto: Ranka Vojnović